Postoje li? Pa…možda. Možda ne. Niko još ne zna, niti može sa sigurnošću zauzeti bilo koji od ova dva stava.

Hajde da budemo naučnici pa da postavimo hipotezu. Oni postoje. Kako izgledaju, ne znamo, ali po crtanim filmovima to su trooki, zeleni čovječuljci koji nas razumiju. Da li je to moguće? Pa vjerovatno. Voze svemirski brod koji krši sva pravila fizike koja ste učili u školi. Sve bi bilo beskorisno, je l da?

Možda je naš svijet samo neka igrica koju oni igraju, pa ovo sada što čitate piše neki vanzemaljac. Možda napiše „Pozdrav ljudi“ a možda napiše neku potpuno nepoznatu poruku – nepoznatim pismom i tehnikom za pisanje.

Međutim, naučnici poput Stivena Hokinsa vjeruju da postoji beskonačno univerzuma, pa samim tim i vjerovatnoća da se nađe nešto novo. On takođe kaže da možda i postoje tzv. Multiverzumi – mjesto gdje se paralelno dešavaju događaji u odnosu na ovaj univerzum, i gdje svako od nas vodi neki drugačiji život.

E sada, ponovo o vanzemaljcima.

Šta oni misle kad vide naš svijet?

Pa vjerovatno da nismo normalni. Možda zvuče neprofesionalno ili surovo, ali to je tako. Niko normalan ne bi mogao dozvoliti da se dešavaju stvari koje su trenutno aktuelne – od ratova, preko globalnog zagrijavanja, do konstantnog samouništenja. Za relativno sve je kriv ljudski faktor. Mi smo ti koji zagađujemo prirodu. Mi smo ti koji uništavamo odnose sa ljudima zbog vjere, nacije ili kulture. Mi smo ti koji ne vidimo problem u tome da mnogo ljudi pogine zarad sopstvenih potreba. Mi smo ti.

Šta znaju o nama?

Vrlo je vjerovatno da nas prate od samog nastanka svijeta – u prevodu, znaju sve. Znaju sve naše mane, vrline, moralne vrijednosti, probleme…

Naravno, ovo se sve odnosi na kolektiv, na sav narod ovoga svijeta. Identifikovati se u stvaranju problema je pola riješen problem. Potrudi se da riješiš i drugu polovinu. Pitaš se kako? Pa, radom za bolje društva, planete i prirode.

Šta mi znamo o njima?

Ništa. To je taj kontrast. Znanje – neznanje. Prikaz naše planete. Mi predstavljamo neznanje, i šta dobijamo time? Apsolutno ništa. Kao što vidite, samo činimo gore. Čast izuzecima, što bi se reklo. Cijenite obrazovanje – tada ćete razumjeti šta znači upravljati nekime. Razmišljajte i nećete dozvoliti da neko upravlja vama!

Ovoj obimnoj alegoriji mnogo dajem na značaju. Prikazuje savremeno društvo. Kao što Balzak u „Čiča Goriju“ predstavlja pariško društvo XIX vijeka, tako i ovaj tekst predstavlja XXI vijek.

Da li vanzemaljci stvarno upravljaju nama?

Dobro pitanje, zar ne. Kao i sve ostalo, moguće je, a i ne mora biti. Na vama je da razaznate to, kao i da li se stvarno govori o vanzemaljcima ovdje. Ko su vanzemaljci na ovom svijetu? Zeleni čovječuljci ili neko među vama? To za sebe samo vi znate.

Svaki individualac različite stvari protumači drugačije. Šta ste mislili? Je li ovaj tekst stvarno o vanzemaljcima ili o onima koji ih predstavljaju na ovoj planeti – kao da na njoj ne žive? Kao što rekoh, to je na vama.

Prvi put nisam ovdje da vam dajem odgovore, već da ih zatražim od vas. Zato ovaj tekst predstavlja nešto, meni lično, revolucionarno. Ne jer možda nema gramatičkih grešaka, već jer se o realnosti uglavnom ne priča.

Šta je uopšte realnost? Da li je to konstantan strah? Da li je to samo osjećaj drugačiji za svakog pojedinačno? Iskreno, ne znam. Znaš li ti, čitaoče?

Pogledaj oko sebe, svijet polako umire. Znaš li zbog čega? Vjerovatno imaš svoje mišljenje, ali u ovoj realnosti, moraš paziti šta ćeš reći jer zbog njega možeš stradati. Takva je naša realnost – potpuna katastrofa koja se veoma teško može popraviti.

Da li imaš momka/djevojku? Ni slučajno da ne odgovoriš kako drugi žele.

Da li si srećan/srećna? Ne smiješ pokazivati to jer takvo je društvo – osuđivaće te oni koji nisu.

Nemaš originalnu odjeću? Ni slučajno to da kažeš! Prestaće da se druže sa tobom.

Oblačiš se u svom stilu – ponovo te osuđuju.

Žensko si – nemaš pravo.

Muško si – kao kamen si, bez emocija.  

E, ovo je naša realnost. Vanzemaljci i da postoje vjerovatno nam ne bi uradili ništa loše, jer ćemo mi sami sebe uništiti ako nastavimo ovako. Neki od nas traže način da poprave svijet, ali taj procenat je mali. Kao da ide 3 ovce na 500 vukova – van svake pameti.

Koji je naziv ove organizacije? Upravo tako! Pokreni se mladi! Na nama ostaje svijet, a ako sada ne učinimo ništa, nećemo imati vremena da ga popravimo.

Nemamo mnogo vremena, zato pokreni se. Upravo ti što čitaš ovo, koliko god imao/imala godina, 15/20/50/70 – ovo je i tebi upućeno. Još uvijek nije skroz kasno, ali smo blizu toga.

Ako želite da se nađete u našim rubrikama i dobijete priliku da podelite svoje priče i prilike ili ljudi iz vašeg okruženja, pišite nam na našim društvenim mrežama Instagram, Facebook, LinkedIn ili putem mail-a contact@pokrenise-mladi.org. 

#Pokreni se!

*Tekst je pripremio i kreirao Balša Kićović , Kreator tekstualnog sadržaja.